HIPERION
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
HIPERION

Samo opušteno i budi ono što jesi
 
PrijemPrijem  PortalliPortalli  TražiTraži  Latest imagesLatest images  Registruj seRegistruj se  PristupiPristupi  

 

 Sloboda došla, muke ostale

Ići dole 
AutorPoruka
CRNI
BLEK
BLEK
CRNI


Muški
Broj poruka : 17737
Godina : 50
Location : Novi Sad
Datum upisa : 13.11.2007

Sloboda došla, muke ostale Empty
PočaljiNaslov: Sloboda došla, muke ostale   Sloboda došla, muke ostale EmptySub Jan 31, 2009 2:33 pm

EKSKLUZIVNO POTRESNA ISPOVEST DRAGANA PAVIĆA IZ PAKRACA, KOJI JE U HRVATSKIM ZATVORIMA PROVEO GOTOVO 14 GODINA

Sloboda došla, muke ostale

Sloboda došla, muke ostale Thumb_05draganpavic_0

Srbin Dragan Pavić (1965) iz sela Donji Grahovljani kod Pakraca, u Zapadnoj Slavoniji, proveo je u kazamatima Hrvatske skoro 14 godina.
Konačno je oslobođen 16. januara ove godine. U potresnoj, ekskluzivnoj ispovesti za Glas javnosti, koju naš list objavljuje u tri nastavka, Pavić govori o paklu kroz koji je prošao.
„Od 2001. godine u ‘Lepoglavi’ smo počeli da radimo. Posle modelarstva, četiri godine sam bio šuster (obućar), a od 2007. godine izašao sam na ekonomiju, gde sam na farmi krava radio sve do odlaska u ‘Zabelu’“, svedoči Dragan.
Sa još nekoliko saboraca, Pavić je 1998. godine preko naše ambasade u Hrvatskoj podneo zahtev za prijem u državljanstvo Srbije, što im je kasnije i omogućeno. Sredinom maja 2003. godine podneo je zahtev za transfer u Srbiju, gde je želeo da nastavi izdržavanje kazne.
„Uz mukotrpno zalaganje vlasti SR Jugoslavije i Srbije, ministarstva spoljnih poslova i pravde, naše ambasade... to mi je konačno uspelo tek posle više od pet godina! Pakao u Lepoglavi konačno je bio završen, posle punih 12 godina!
Nas 11 saboraca, od toga osam zarobljenika u „Bljesku“, prebačeno je u zatvor Zabela kod Požarevca 4. avgusta 2008. godine. Posle svih hrvatskih kazamata, a naročito strašne „Lepoglave“, u „Zabeli“ je bilo kao u raju. Iako je i to zatvor, za „Zabelu“ imam samo reči hvale. Dočekani smo kao ljudi, imali smo izlaske vikendom, pravo na posete, telefon...
Već krajem septembra podneo sam molbu Veću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu za uslovnu slobodu, ali je ona odbijena. Međutim, posle desetak dana podneo sam novu molbu, koja je takođe odbijena. Nisam odustajao, osećao sam da je kraj mom tamnovanju. Na Nikoljdan prošle godine podneo sam žalbu Vrhovnom sudu Srbije i to je usvojeno. Sud je moju žalbu uvažio 15. januara, a narednog dana, 16. januara 2008. godine, ponovo sam postao slobodan čovek! Posle gotovo 14 godina tamnovanja!
Mojoj sreći nije bilo kraja! Oprostio sam se sa svojim prijateljima, borcima, stradalnicima... koji su prošli sve što i ja. Žao mi je što su ostali, ali se nadam da će i oni brzo na slobodu. To im iskreno i od srca želim“, priča Pavić.
Ali, kada se malo navikao na slobodu i shvatio da mu život počinje iznova, opet su nastale muke, ovoga puta druge vrste.
„Nisam imao ništa, nisam imao gde! Prenoćio sam nekoliko puta kod sestrinog sina i snahe u Sremčici, ali tamo nisam hteo više. Mladi si ljudi, gde ću ja tamo... Iznajmio sam stančić u beogradskom naselju Borča, ali ne znam kako ću ga plaćati i dokle. Nemam nikakvih primanja, ni socijalne pomoći, živim od pomoći i milostinje onih retkih, pravih prijatelja i rodbine koje me se nisu uplašili i odrekli. A kakvo sam bogatstvo imao!

Osim lične karte, nijedan dokument ne mogu da izvadim. Nemam čak ni zdravstvenu knjižicu! Želeo bih da se zaposlim, radim od svoje petnaeste godine, znam dosta poslova, ali se plašim da će i to ići teško. Ipak, spreman sam za novi život!“, zaključuje svoju potresnu ispovest Dragan Pavić.
- Sin Milan rodio mi se 31. oktobra 1994. godine, samo pola godine pre mog zarobljavanja. Nisam stigao da uživam sa njim, da se poigramo, da ga vaspitavam i odvedem u školu... Sada je to prava momčina, ide u osmi razred! Kad god je mogao, dolazio mi je u posetu. Ali, nisam ga video od juna prošle godine. Ovih dana ću da idem za Bosansku Gradišku da se sretnemo. Jedva čekam, ostaću dva-tri dana“, uzbuđeno priča Dragan.
On kaže da ga je žena posećivala dve godine, a onda je iznenada prestala da dolazi. Nije mu objasnila razloge. Ubrzo ga je napustila, preudala se i povela sina. Draganov otac umro je pre 23 godine, a majka mu i dalje živi u Pakracu.

OSTALI TRAGOVI NA DUŠI

„Ako ne pričam o svojoj dugogodišnjoj patnji, svakodnevnim fizičkim i psihičkim torturama, niko ne vidi i ne zna šta me je sve snašlo i kroz šta sam prošao! Lakše mi je da o tome ne govorim. Sačuvao sam živce i zdrav razum, ne pijem nikakve lekove za smirenje“, kaže Dragan Pavić.
Na njemu se ne vide tragovi torture i fizičkog nasilja. Zalečio je polomljena rebra, jedino slomljeno koleno i dan-danas žiga. Ostao mu je i hrapav, promukao glas, od mučenja vrelom vodom i deterdžentom. I tragovi na duši. Zauvek.
Nazad na vrh Ići dole
http://nesalomivi.smfforfree3.com/index.php?action=forum
 
Sloboda došla, muke ostale
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
HIPERION :: DRUŠTVO :: KOMENTARI DOGAĐAJA-
Skoči na: