Buje

Položene na brijeg 222 m nad morem, Buje se diče svojom karakterističnom, još netaknutom krunom, koja se od dva vitka zvonika na vrhu skladno spušta na krovove , stepenasto pružene jedan za drugim prema dolini podno grada. Župna crkva na gornjem trgu te druge građevine iz različitih razdoblja svjedoče o povijesnoj i kulturnoj baštini Buja. Od ovog središnjeg prostora popločene ulice vode u stare kontrade te na donji trg odakle se vidik pruža do mora. Od kraja XVIII.st. naselje se proširilo i van obrambenih zidina i stvorilo nove četvrti koje su danas trgovačka, upravna, kulturna, školska i sportska središta.





Kratka povijest

Podignute na mjestu prethistorijske gradine, Buje su zbog svog strateškog položaja nazvane "straža Istre".
Okružene su niskom brežuljaka koje su još od brončanog doba nastavala različita plemena, a od željeznog doba Histri.S uspostavom rimske vladavine područje postaje ager kolonije Trst, dodijeljen Desetoj italskoj dijecezi "Venetia et Histria".

Od VI. st. slijede barbarski upadi kad se stanovništvo sklanja u novoizgrađene utvrde koje se najčešće uzdižu na zaravnima vrh brežuljaka. Tako je nastao i kašteljer Buje (Castrum Bullae). U vrijeme franačkih osvajanja u VIII. st. događa se prijelaz iz rimskog municipija u feudalni sistem. Godine 981. njemački car potvrđuje da bujski kaštel potpada pod Akvilejski Patrijarhat, a 1102. prelazi u njegovo trajno vlasništvo. U XIII. st. Buje se uzdižu do statusa slobodne općine. 1412. g. potpisan je čin predaje Veneciji, a 1427. proglašen je općinski Statut, nastao na tragu starijega teksta. Četiri stoljeća Mletačke Republike ostavila su značajnoga traga na povijesnoj fizionomiji grada koji je bio zaštićen pojasom zidina i nizom obrambenih kula, od kojih se sačuvala djelomice jedna četverokutna te kula sv. Martina, peterokutni bastion koji je štitio zapadna vrata.

Momjan je bio sjedište prethistorijske gradine, a vjerojatno naseljen i u rimsko doba (Castrum Mammilianum). Prvi put se spominje 1035. u jednom carskom dokumentu. U XIII. st akvilejski patrijarh dodjeljuje momjanski feud devinskom gospodaru, a prvi, Vossalco sagradit će kaštel. Oko 1340. feud prelazi u posjed njemačke obitelji Raunicher, a dva stoljeća kasnije obitelji Rota iz Bergama. Od XV. st. teritorij Momjana i Bujštine zahvaćaju valovi slavenskih naseljavanja, kao posljedica turskih osvajanja Balkana.

Nekad utvrđeni kašteljer od strateške važnosti već u prethistoriji, Kaštel je zauzeo vrh brda koje nadvisuje cijelu dolinu Dragonje. Nakon rimskog osvajanja postaje Castrum Veneris. 1102.g.Ulrik II Weimar poklanja feud akvilejskim patrijarsima te s njima postaje administrativno središte Markgrofovije za sjevernu Istru. 1310.feud su zaposjeli Mlečani koji ga 1518. prodaju grofovima Furegoni iz Pirana. Nakon revolucionarnih previranja 1848. koja su ukinula feudalna davanja,Kaštel i Momjan dobivaju status seoskih općina.

Kulturna baština Buja i njegove okolice

Područje Grada Buja i njegovu okolicu krase brojni vrijedni povijesno-umjetnički spomenici.
Na uzvisinama brežuljaka, na trgovima i ulicama, zgradama i crkvama iščitavaju se tragovi
raznih civilizacija i kultura koje su, od prapovijesti pa do naših dana,
oblikovale našu duhovnu i kulturnu baštinu.

Život se na ovim prostorima bilježi već u paleolitu, no tek će se u brončanom dobu
(II. tisućljeće pr.K.) graditi prva utvrđena staništa na vrhovima brežuljaka - pretpovijesne gradine,
koje označavaju i prvi organizirani oblik društvene zajednice.

Na području Buja pronađeno ih je dvadesetak, a neke od njih - Buje, Momjan,
Kaštel - nastavile su živjeti i razvile su se u sadašnja naselja. Nekropola u Kaštelu
donijela je na svijetlo dana najvrjednije pretpovijesne ostatke na našem području.

U ovoj su nekropoli, smještenoj na obroncima stare gradine, pronađene 24 urne s pepelom iz željeznog doba
(V. i početak IV. st. pr.K.), zaštićene kamenim pločama ili položene u pukotine stijena uz druge arheološke nalaze:
kolute, naušnice, kopče, prstenove, narukvice, igle i druge predmete izuzetne arheološke vrijednosti.

Unatoč dugom razdoblju rimske vladavine, na našem je području pronađeno tek nekoliko
vrijednih ostataka iz ovoga vremena:
lapide, crijepovi ukrašeni pečatima i rebrima, novac, pločice mozaika i krhotine terakote.

Jedan od najljepših spomenika, stela braće Valeri u senatskoj odjeći,
uzidana je u bočnu fasadu crkve sv. Servula.
Srednjovjekovno je razdoblje na našem području prožeto intenzivnom gradnjom,
koja je ostavila pečat na urbanoj i pejzažnoj arhitekturi čitavoga područja.
Povijesna jezgra Buja, momjanski kaštel i freske crkve sv. Petra u Sorbaru,
najznačajniji su spomenici srednjovjekovnog razdoblja na našem području.


Momjanski kaštel sagradio je devinski vlastelin Wosalcus de Mimiliano
na stjenovitom vidikovcu koji se uzdiže nad dolinom potoka Argille.
Dvorac je neko vrijeme bio u posjedu goričkih grofova te njemačkih plemića Raunichera,
da bi 1548. g. bio prodan staroj plemićkoj obitelji Rota porijeklom iz Bergama
koja ga je popravila i u njemu obitavla do 1835. g.
Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom
još su vidljivi ostaci zida,
kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa.

Crkvica sv. Petra u Sorbaru, pokraj Marušića, potječe iz XIV. st.
U njezinoj se apsidi nalaze jedine freske pronađene na području Grada Buja.
Freske su slikane u kompozicijskim nizovima. U gornjem dijelu nalazi se
Krist s aureolom okružen sa četiri evanđelista prikazana njihovim ikonografskim simbolima.
U srednjem nizu naslikane su figure desetorice apostola. Na raznim mjestima na fresci
vidljivi su zapisi o uglednim posjetiteljima crkvice te glagoljski grafiti
od kojih je najstariji onaj iz 1496. godine.

Nastanak crkve Majke Milosrđa obilježen je čudotvornim događajem koji je odredio
njezinu gradnju izvan gradskih zidina.
Danas se nalazi na Trgu Slobode, tradicionalnom sastajalištu Bujaca
na kojem se nalazi i vidikovac te etnografski muzej.
Prva kapela sagrađena je 1498. godine a kasnije je u nekoliko navrata proširena i rekonstruirana.
Ispred crkve nalazi se pitoreskni "frescal" iz 1590.g. s ogradama i klupama
te zvonik visok 22 m sa satom i karakterističnim prolazom.
Skladna ali jednostavna arhitektura crkve skriva u svojoj unutrašnjosti
umjetnička djela neprocjenjive vrijednosti.
Kip Majke Milosrđa djelo je venecijanske radionice Paola Campse i Giovannija iz Malinesa.
Kip je rađen u vivarinijevskom stilu a utjecaj flamanske umjetnosti Giovannija
iz Malinesa vidljiv je u dekoraciji pressbrokata jastuka i haljine Djevice.
Bočno od glavnog oltara smještene su dvije slike padovanskog slikara Francesca Zanelle iz 1687 godine,
izuzetno kompleksne ikonografije.
Najznačajnija je slika oltarna pala koja prikazuje Djevicu sa sv. Maksimom i sv. Pelagijem biskupom
te Luigijem Gonzagom, djelo venecijanskog rokoko slikara Gianbattista Pittonija iz 1740.g.
Posebno je vrijedan jedini do sada poznati cjeloviti opus venecijanskog slikara
Gaspara della Vecchie (1653-1735) koji prikazuje osam scena iz Kristova života.